o "sramoti Crkve" [1]
ili
zašto sam Hrvat, komaja, a ne - Hrvat, katolik
„ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI“ – to nisu moje riječi već su to riječi Isusa Krista. Nažalost, velika većina ljudi još nije na tom stupnju duhovnog razvoja na kojem je moguće uspostaviti život i komunikaciju u Istini. Još smo daleko od idealne ljudske zajednice.
Članovi moje šire porodice i po majci i po ocu su Hrvati i to katoličke vjeroispovijesti. Moji preci bili su Hrvati, katolici. Hrvatski narod u velikoj većini (86 %) sebe smatra kršćanima, tj. sljedbenicima Isusa Krista. Osobno sam čvrsto uvjeren da u našem narodu nema više od 10 % istinskih vjernika, tj. stvarnih nasljedovatelja onoga što je Isus živio i naučavao.
Napokon je sazrelo vrijeme da i javno pobrojim bar neke od glavnih razloga zašto se ja, Franjo Milićević, potomak velikih hrvatskih prosvjetitelja (po očevoj liniji), apsolutno distanciram od Rimokatoličke Crkve – iako sebe doživljavam kao pobožnog čovjeka i istinskog Kristovog nasljedovatelja.
Evo mojih razloga:
- Prvo pijanstvo u životu doživio sam kao 16-godišnjak u crkvi Sv. Ante Padovanskog na Svetom Duhu u Zagrebu. Kao dio Božićne proslave svećenik je mojoj srednjoškolskoj vjeronaučnoj grupi ponudio žestoko alkoholno piće. Moj prijatelj Krešimir V. iz Bihaća i ja poneseni „slavljeničkom“ atmosferom ubrzo smo bili potpuno pijani. Kući sam se vratio doslovce „držeći se pijan plota“. Bilo je to strašno iskustvo. Moj tada najbolji prijatelj Krešimir kasnije je godinama bio ovisan o alkoholu.
- Prije mnogo godina, šetajući sa svojim sinom i kćerkom (u dobi od 3 do 4 godine) došli smo do zagrebačke katedrale. Pitao sam ih da li žele vidjeti gurua Isusa (o kojemu sam im znao pričati lijepe priče). Kad su u polutami ogromne crkve vidjela dobro osvijetljenu sliku s čovjekom pribijenim čavlima na križ, kad su vidjela krv koja teče iz njegovih udova i probodenih grudi, moja su djeca bila užasnuta. Brzo sam ih izveo van, što dalje od tog, po dječiju psihu, vrlo šokantnog i nezdravog prizora.
Tada sam se prvi put u životu zapitao: „Kad li će kršćanska Europa svoje crkve ukrasiti primjereno i dječijem uzrastu?!“ - Jedna od mojih intimnih tantričkih učenica bila je kao maloljetnica seksualno zloupotrebljavana od strane katoličkog svećenika i to kroz duži period. Zbog toga je imala potpuno poremećen odnos spram seksualnosti, ali i spram intimnosti s drugim ljudskim bićem općenito. Kao muškarac koji je vodio ljubav s više stotina žena (kao tantrički učitelj koristeći seksualni čin u ljubavne, ali i duhovne svrhe) moram naglasiti da nikada ni prije ni kasnije nisam naišao na tako ekstreman psihosomatski i psihoenergetski poremećaj.
Trebalo je par godina da joj pomognem koliko toliko povratiti zdravlje i psihičku stabilnost. Ubrzo nakon toga uspjela je ostvariti i prvu trajnu ljubavnu vezu u svom životu.
Ona danas nije članica Komaje, ali smo ostali dobri prijatelji. Svi arhivski audio, video i drugi zapisi s njenim izjavama tijekom moje duhovno-tantričke terapije pohranjeni su radi sigurnosti u Komajinim centrima u više država. (Ovakve zapise arhiviramo isključivo iz znanstvenih i sigurnosnih razloga, i podrazumijeva se, samo u onim slučajevima kad dotične osobe daju svoj pristanak za snimanje.) - Za vrijeme Domovinskog rata i rata u BiH kao Hrvat iz Švicarske svojedobno sam ostvario najveću privatnu humanitarnu akciju u BiH i to za moj rodni grad, Mostar. O tome je kraći intervju sa mnom napravila čak i njemačka državna televizija ZDF. Također sam u tim, po hrvatski narod, teškim vremenima dobivao zahvalnice, priznanja, ali i potvrde o primljenim novčanim i drugim donacijama (npr. vozila, krvna plazma, lijekovi itd.) od HVO-a Mostar, glavne mostarske bolnice, od skupštine grada Osijeka, glavne osiječke bolnice, političkih stranaka itd.
Znakovito, samo mi je Hrvatska Katolička Misija u Švicarskoj „zaboravila“ izdati potvrdu za donaciju u visini od sedam tisuća švicarskih franaka. Svećenik, predstavnik Hrvatske Katoličke Misije u Švicarskoj još me bezobrazno upitao: „Kakva potvrda? Što će Vam ta potvrda?!“ Na kraju je ipak nevoljko izdao potvrdu o primljenom novcu bez ijedne riječi zahvale. - Krajem 1993. hrvatski katolički list Glas Koncila br. 43 (već na 2. str.) teško me oklevetao i izvrijeđao i to na način apsolutno neprimjeren vjerskom glasilu. Bio je to poveći članak u rubrici Osvrti pod naslovom „Dokle reklame za satanističke grupe u Zagrebu“. Odmah sam otišao u sjedište Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj i zatražio službeni ispis iz Crkve. Tadašnji predstojnik misije, gospodin Karlo Lovrić s omalovažavanjem mi je objasnio kako sam ja katolik postao krštenjem kao dijete katoličkih roditelja te da je nemoguće ispisati se iz Crkve.
Nije mi preostalo drugo nego da odem do švicarskog katoličkog svećenika u mjestu svog prebivališta u Švicarskoj. Službeni dokument o ispisu iz Rimokatoličke crkve švicarski svećenik mi je izdao bez i najmanjih neugodnosti.
Nažalost i u času dok ovo pišem moj dobar prijatelj Hrvoje L., spomenuo mi je gotovo identičnu neugodnost, ali i kršenje temeljnih ljudskih prava, koje je doživio kad je nedavno u Osijeku u župnom uredu zatražio službeni ispis s argumentacijom da ne želi da ga se na popisima stanovništva RH računa kao jednog katolika više. Na njegov zahtjev nakon kraće diskusije, svećenik je ironično zaključio: „Sad ste ispisani.“ Pritom mu je, ne izdavši potvrdu, otvorio vrata kao znak da treba napustiti župni ured.
Dakle, Katolička Crkva u Hrvatskoj ne samo da širi neistine o alternativnim svjetonazorskim i religijskim zajednicama i udrugama građana u stilu „kad jednom uđete u sektu vrlo je teško izići van“, već vas istovremeno, vašim vlastitim novcem iz državnog proračuna, vrijeđa i kleveće u svojim glasilima (tako npr. s ogromnim naslovom „Gnostična koma – ja“ u novinama Mi, katolički list mladih); paralelno vam onemogućava službeni ispis iz vlastite „nadsekte“ i, na temelju tako dobivenih podataka pri Popisima stanovništva, još se i diči s tako visokim postotkom Hrvata katolika. - Moja prijateljica, sutkinja Violeta Njegač iz Varaždina, jedna je od mnogih žena koje su se mnogo napatile (ili se još uvijek pate) zbog potajne seksualne veze s katoličkim svećenikom. Međutim, Violeta spada u one najkarakternije i najženstvenije žene koje imaju hrabrosti da o svojoj seksualnoj intimi s licemjernim „duhovnim“ pastirima iz redova Katoličke crkve progovore i u medijima. Violeti sam, jednako kao i katoličkom svećeniku iz Zagreba gospodinu Vinku Piliću, omogućio da o mješavini tabuizirane i anatemizirane seksualnosti i ljubavi u kršćanstvu, govori i na jednoj od Komajinih međunarodnih duhovnih škola.
Violeta je poradi ljubavi, ali i poradi ljubavi za istinu, mnogo toga izgubila: radost ljubavi s muškarcem svog života godinama je morala skrivati pred svojim najdražima; kad je progovorila izgubila je ljubav svojih sugrađana, te istovremeno na sebe navukla mržnju i prezir mnogih; izgubila je odličan posao; izgubila je visoki status koji je do tada uživala u svom gradu; iz više razloga na kraju se morala i iseliti iz Varaždina. (O tragikomičnoj epizodi svog života, u kojoj je čak i pisala propovijedi za svog ljubavnika-svećenika, Violeta je, pod pseudonimom Eta Lodi, napisala i izdala knjigu Najbolje, Zagreb 2004.) - Sigurno jedna od najtužnijih i najružnijih životnih priča iz mog rada s ljudima koji su stradali zbog nesposobnosti katoličkih institucija i svećenika da pronađu zdrave i efikasne formule seksualnog suživota je Ivina priča. (Ime je promijenjeno radi zaštite djeteta.)
Paradoksalno, jednog dana na vratima Komaja centra, pojavila se lijepa, mlada žena sa sljedećom molbom. Od tantričkog majstora Makaje molila je pomoć i zaštitu za sebe i za svećenikovo dijete koje je nosila u svojoj utrobi. Zaštitu za sebe i dijete tražila je jer su oboje bili ugroženi svećenikovim inzistiranjem da pobaci dijete zbog njegove karijere. Bio je mlad, lijep i karizmatičan. Mnoštvo oduševljenih vjernika i vjernica dolazilo bi na mise zbog njegovih propovijedi. Prihvaćanjem i priznavanjem svoje ljubavi spram Ive, te prihvaćanjem i priznavanjem dijeteta kao ploda iste ljubavi on bi izgubio sve. Mjesecima se grčevito borio protiv Svjetla, Ljubavi i Novog Života.
Uz moju pomoć Iva je ustrajala u odluci da dijete donese na svijet i čak da i dalje ostane u ljubavi spram svećenika. Nakon par godina teških unutarnjih borbi i strahova on je napustio Crkvu i priklonio se svojoj ženi i djetetu.
Meni osobno ovo je jedna od najdražih pobjeda nad, današnjem vremenu i čovjeku, potpuno neprilagođenom institucijom Katoličke Crkve. - Marija (ime promijenjeno radi zaštite obitelji i djeteta) iz Zagreba povjerila mi je mnogo bolniji slučaj vlastite sestre. Sestra ima kćerku (u pubertetu) koja cijeli život pred svim ljudima mora skrivati činjenicu da je njen tata katolički svećenik. Skrivaju to i mama i Marija i cijela rodbina. Pita li se itko kakve su posljedice po duševni razvoj i duševnu stabilnost ove djevojčice?! Hoće li razviti licemjerni ili i patološki karakter? Kakve li će tek terete ona prebacivati na svoju djecu u budućnosti?!
U pedagoškoj i psihološkoj znanosti, ali i praksi, opće je poznato da takva djeca najčešće godinama proživljavaju tešku duševnu bol i obično ostaju traumatizirana do kraja života. (Vidi knjigu: Karin Jäckel, Sag keinem wer dein Vater ist. Das Schicksal von Priesterkindern. Zeugnisse, Berichte, Fragen [Ne reci nikome tko ti je otac. Sudbina svećenićke djece, svjedočanstva, ispovijedi, pitanja], München 1994.) - Priča o svećeniku pedofilu iz Bibinja, pored Zadra, možda najslikovitije zrcali sve nevolje s kojima se susreće tzv. „mali čovjek“ iz naroda kad napokon smogne snage da hrvatskom kardinalu Josipu Bozaniću, zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću i Hrvatskoj Katoličkoj Crkvi pljusne Isusovu istinu u lice.
Josip Lisica, duhovnim imenom Ananda, jedan je od mojih dugogodišnjih najboljih prijatelja. Već godinama živimo zajedno u istom Komaja centru u Švicarskoj. Josip je kao maloljetnik bio seksualno zlostavljan od strane don Nedjeljka Ivanova, tadašnjeg bibinjskog župnika. Kao posljedica toga, ali i vrlo neugodnih i neduhovnih iskustava u katoličkom sjemeništu u Zagrebu, Josip je s 19 godina trpio od ozbiljnijih psihosomatskih poremećaja. Kad se kao 19-godišnjak prvi put pojavio na vratima Komaja centra na zagrebačkom Pantovčaku bio je pun gorčine. Tek što je pobjegao od bibinjskog svećenika-seksualnog manijaka, u katoličkom sjemeništu na Ksaveru naišao je na svašta neprimjerenog dobrom odgoju i moralu samo ne na duhovnost za kojom je kao provincijski dječak i mladić toliko čeznuo. Bio je psihički labilan, frustriran, nesiguran u sebe, anksiozan, ogorčen na Crkvu, usamljen i neshvaćen među mladima zbog svojih duhovnih težnji, s tikovima, sa smetnjama u koncentraciji itd.
Tko će mu pokazati put iz kandži nagona u Carstvo Duha, u blaženstvo viših razina svijesti?
Još mu je preostao jedino Makaja. Nakon desetak godina duhovnog učeništva u Komaji i iscjeljivanja njegove, svećenikovom zloupotrebom oštećene, seksualnosti i intime, Ananda je postao u psihološkom smislu zdrav, stabilan i asertivan mladić, s jasno izgrađenim stavovima o duhovnosti, životu, seksu, partnerstvu itd. Ali, i mnogo više od toga. Postao je produhovljen, idealist, hrabar da stane pred TV kamere i da svjedoči istinu – za dobrobit sebe i svoje obitelji, za svoju rodbinu i prijatelje, za svoje Bibinjce i Zadrane i konačno za čitav svoj narod.
2003. godine dao je intervju za Globus, djelomice i o svojoj nesretnoj prošlosti sa svećenikom. Hrvatsko Javno tužilaštvo nije mrdnulo prstom, hrvatska istražna policija također, hrvatski mediji su se „sledili“. Hrvatska Katolička Crkva je kao i obično u takvim situacijama – mudro odšutjela svoje.
Međutim, cijelo Bibinje je uzavrelo. Josipovi roditelji, ali i sestra, morali su trpjeti razna poniženja, uvrede, prijetnje. Otac i majka u potpunom šoku zbog svega što im je sin u Crkvi proživljavao kao maloljetnik, ali i zbog svih neugodnosti koje su sada proživljavali oni, bijesno su ga napali: „Vidi što si nam uradio! Zašto si morao govoriti o tome?! Pa ipak, nije te silovao.“
Bogu hvala, Josip Ananda je ovaj put vrlo zrelo i stabilno prošao kroz sve te oluje i u roditeljskom domu i u svom rodnom mjestu.
Hrvatskoj policiji i medijima, Bibinjcima i Katoličkoj Crkvi trebalo je čitavih devet godina dok su napokon shvatili što je to Ananda uradio i zbog koga je uradio. Shvatili su da on nije više govorio radi sebe jer je sebe već odavno proradio, ozdravio i duhovno razvio u Komaji. Shvatili su da je Ananda prije 9 godina progovorio kako bi spasio mnoge druge dječake i mlade ljude, ne samo od don Nedjeljka, već i od tko zna koliko drugih njemu sličnih vukova u janjećoj mantiji.
2012. godine javno je progovorio i Josip Lenkić, Anandin prijatelj iz djetinjstva koji je Anandinu ispovijed potvrdio i svojim osobnim „iskustvima“ s don Nedjeljkom. Ali naravno, prošlo je 9 dugih godina (plus godine koje su Anandi trebale da 2003. smogne snage da prvi put iziđe pred javnost s takvim ožiljcima i sramotom). Podrazumijeva se da je netko ili da su neki ostvarili svoj toliko željeni cilj. Pa naravno, pogađate već – nastupila je SUDSKA ZASTARA. Više nitko nije kriv.
Jedino još ostaje otvoreno pitanje za hrvatsku policiju i za nadležne institucije Katoličke Crkve u RH, ali i u Vatikanu, nije li don Nedjeljko počinio još pokoje zlodjelo s još pokojim mališanom u ovim zadnjim godinama u kojima ga zastara ne može spasiti?! Kakvi su rezultati policijske istrage i istrage Katoličke Crkve don Nedjeljka Ivanova za ovaj zadnji period?
I konačno, da li don Nedjeljko Ivanov još uvijek uživa nagradu za Životno djelo općine Bibinje? - Ovih dana svećenik Josip Blažević (doktorirao fundamentalnu teologiju na Papinskome sveučilištu Gregoriana u Rimu) objavio je enciklopedijski priručnik New Age i kršćanstvo.
Već u prvoj recenziji (str. 9) dr. sc. Anto Barišić (u uzgred, gramatički neispravnoj rečenici) između ostalog konstatira da ovaj priručnik znanstveno obrađuje religije i suvremene religiozne pokrete.
Prof. dr. sc. Mijo Nikić svoju recenziju (str. 10) završava konstatacijom da je autor priručnika objektivan, te da vidi i pošteno priznaje pozitivne strane New Agea kao npr.: „Poziv na humaniziranje međuljudskih odnosa, žuran povratak sustavu vrijednosti i okretanje duhovnosti.“
Ako je to sve zaista tako kao što tvrde recenzenti postavlja se pitanje kako je moguće da gospodin Blažević, koji je uz sve i ravnatelj katoličkog Centra za međureligijski dijalog, u svom priručniku ispiše ekstremno difamirajuću tvrdnju: „Milićević ne pozna razliku između požude i ljubavi“, te istu tvrdnju „zaboravi“ argumentirati. U daljnjem tekstu Blažević navodi sedam uvjeta koji su preduvjet za pristup Komaji.
Već pri površnoj analizi svaki bi prosječni srednjoškolac brzo ustanovio da prvi uvjet – nenasilje (!) i sedmi uvjet – usklađivanje vlastitih težnji s potrebama čovječanstva (!) impliciraju itekako ozbiljan rad na razvoju vrline ljubavi. Isto tako iz drugog uvjeta – poštenje u seksu (!) kao i iz šestog uvjeta – osvješćivanje, ovladavanje, oplemenjivanje i preobražavanje seksa (!) svaki srednjoškolac momentalno iščitava da Milićević itekako razlikuje požudu od ljubavi.
Očito je da je ovaj trenutačni (?) izostanak logičkog zaključivanja i znanstvene objektivnosti rezultat Blaževićeve vlastite iskompleksiranosti, frustriranosti i nesposobnosti za razlikovanje između požude i ljubavi. Čovjek s ovako ozbiljnim duševnim problemima bojim se da je potpuno nesposoban za racionalno i znanstveno povlačenje paralela između, s jedne strane, tantričke filozofije i teologije i, s druge strane, kršćanske teologije.
U podužoj Blaževićevoj analizi „prvog zagrebačkog gurua“ Franje Milićevića Makaje i Komaja zajednice nalazimo i sljedeću izjavu: „Milićević je svoju ljubavno-erotsku terapiju (sebe predstavlja seksologom!) razvio na temelju tantričkih (orgastičkih) eksperimentiranja (...)“.
Kad bi mu znanost i oprostila ironičnost još uvijek ostaje neoprostivo da je u čitavom povećem tekstu o Makaji zaboravio spomenuti da su od 2003. do danas čak četiri Makajine međunarodne institucije postale članice Svjetske asocijacije za seksualno zdravlje (World Asossiation for Sexual Health). Pogledajmo što o tome piše slavan američki seks-terapeut dr. Marty Klein (koji je po pitanju znanstvenog pristupa seksualnosti neusporedivo kompetentniji od, vrlo vjerojatno, seksualno potpuno neosvještenog 44-godišnjeg franjevačkog redovnika iz Šiškovaca): „Seksološki rad Abe Aziza Makaje ima politički značaj: u jednom svijetu koji se koncentrira na suprotnosti i razlike, Makaja upućuje ljude na njihovo zajedničko nasljedstvo. On govori o erotskom potiskivanju od kojega svi pate i poučava način života koji ljude podsjeća na ono što svi oni posjeduju: potencijal za erotsko ispunjenje i svjesnu ljubav.“
Vrhunac Blaževićeve znanstvenosti i tobože poštenog priznavanja pozitivnih strana pokreta Komaja kao što je npr. „poziv na humaniziranje međuljudskih odnosa“ najbolje se može vidjeti na primjeru sa 604. stranice spomenutog enciklopedijskog priručnika:
„Sljedeći tantrički prikaz ushita kroz seks najbolje ilustrira Milićevićevo shvaćanje ljubavi: Savršenom igrom, totalnim otvaranjem i predavanjem jedno drugom, s obostranom željom pružanja partneru najveće moguće sreće, dvoje transcendiraju sebe i svoju ljudskost. Dvoje prelaze u jedno. Prelaze u dimenzije kozmičkog postojanja. (...) Na kraju više nema ni muškarca ni žene. Preostaje samo Univerzalna kozmička ljubav. Apsolutna, sveobuhvatna Svijest Jednoće. Savršeni koitus. (...) Personalna maithuna (coitus – op. autora) muškarca i žene preobražava se u Impersonalnu Kozmičku maithunu Duha i Materije. Makrokozmosa i mikrokozmosa. Čovjek i Bog sjedinjuju se u Jedno.
Ovaj tantrički opis gubljenja ega u pomračenu umu uvjerenu da je dosegao neosobni bitak ili apsolut nije ništa novo, osim što Milićević koristi tantru kao alibi. (...)“
Što li bi ravnatelj Centra za međureligijski dijalog sa zagrebačkog Svetog Duha skupa sa svojim uvaženim znanstvenim recenzentima rekao kada bi neki budistički ili islamski ravnatelj Centra za međureligijski dijalog na isti način, u budističkom ili islamskom enciklopedijskom priručniku, napisao isto, ali za kršćansko iskustvo dosezanja Boga, Isusa Krista, Duha Svetoga...?
Kako bi to izgledao međureligijski i znanstveni dijalog kad bi pripadnici nekršćanskih religija i/ili ateistički znanstvenici i proučavatelji religija u svojim enciklopedijama istu Blaževićevu matricu primijenili na kršćanstvo odnosno katoličanstvo? Što bi bilo da neki enciklopedist napiše: „Ovaj katolički opis istjerivanja đavla (egzorcizma) u pomračenu umu uvjerenu da uz pomoć Duha svetoga i Isusa Krista izvršava Božju volju nije ništa novo, osim što egzorcist koristi katoličanstvo kao alibi...“
Da li je to međureligijska kultura i humaniziranje međuljudskih odnosa kojima dr. sc. Josip Blažević želi obogatiti naš hrvatski narod?!
Cum grano salis!
Dragi moji rođaci, prijatelji i svi vi ljudi dobre volje! Budite uvjereni da su vaša djeca i mladi neusporedivo sigurniji u komajinim centrima nego li u nemalom broju katoličkih institucija, i to ne samo od pedofilije i drugih seksualnih nedjela već isto tako i od mnogih drugih kriminalnih radnji crkvenih djelatnika kojima se redovito pune novinski stupci.
U svijetu Komaje mladi su zaštićeni od teškog licemjerja i prešućivanja nedjela od strane onih koji bi nam trebali biti najveći uzori!
Eto, neka se zna zašto je Franjo Milićević danas još samo Hrvat, a ne više Hrvat, katolik.
Nadam se, za dobrobit našeg naroda, da će ove moje istine ponukati i druge... da na svjetlo dana iziđu i mnoge druge istine, da hrvatski narod napokon zaživi u Istini. Za opće dobro.
Guru Franjo Milićević Makaja
[1] „Tako mnogo skandala... Sramota Crkve!“ – riječi su Pape Franje koje je izrekao na jutarnjoj misi u svojoj rezidenciji 16. siječnja 2014. (Izvor: Radio Vatikan)