Tehnika
1. DIO
Meditant/ica sjeda, zatvara oči, opušta tijelo (posebno lice) i zatim u imaginaciji odabire jedan lik suprotnog spola – na primjer ljubavnog partnera, neku nepoznatu osobu s ulice ili iz nekog filma, to također može biti i neka sveta osoba, mudrac, jogi ili jogini, ili čak i Bog sam. To može biti i izmišljena osoba – idealno biće suprotnog spola. Bitno je da ta osoba, čim je se meditant/ica sjeti, u njemu/njoj izazove osjećaj ljubavi, obožavanja, divljenja, zanosa, predanosti, radosti, sreće. Meditant/ica vidi njeno tijelo, lice, kosu, pokrete, čuje glas te osobe, osjeća dodir njene ruke – živo, živo kao da je tu sada prisutna, i topi se od ljubavi i radosti. Treba osjetiti snažno zračenje iz područja grudi, te strujanje životne energije po cijelom tijelu. Znaci da se taj prvi dio meditacije dobro izvodi su sljedeći: na primjer ako se čovjek povrijedio pa ga povreda boli i kada miruje, on jasno osjeća kako energija što ju je u sebi pobudio prolazi kroz bolesno mjesto i bol prestaje. Nadalje, nestaje osjećaj umora, pospanosti, mijenja se način disanja, tijelo i duša se pune vitalnom snagom, nakon meditacije čovjek je svjež kao da se upravo dobro naspavao, itd. Neki ljudi izvode ovo uspješno od samog početka, a nekima treba i dva–tri mjeseca. Kad se izabere jednu osobu, s njom treba raditi najmanje mjesec dana.
Cilj ove tehnike je osvijestiti i razviti sposobnost voljenja – sposobnost univerzalne, kozmičke ljubavi – ljubavi prema svim bićima, za razliku od personalne sentimentalno-seksualne ljubavi. Polazi se od ljubavi prema jednoj osobi i to suprotnog spola iz jednostavnog razloga: to je početniku najlakše. Kad čovjek nakon više mjeseci ili godina napokon neprestano plamti ognjem beskompromisne, bezuvjetne ljubavi i predanosti spram više osoba istovremeno, tada se u njegovom tijelu i duši počinju događati krupne promjene - sunce komaje pomalja se na obzorju njegove svijesti. On sada potpuno svjesno uranja u ona područja života koja su ogromnoj većini ljudi zastrta neprobojnim velom materijalnosti.
Pola vremena koje meditant/ica odredi otpada na prvi dio, a pola na drugi dio meditacije. Ako se i pogriješi koju minutu, nije bitno. U drugom dijelu meditacije čovjek nastoji da mu um bude slobodan od bilo kakvog sadržaja, potpuno smiren i bistar. Svijest u drugom dijelu meditacije treba biti poput ogledala. Bilo koji predmet postavljen pred ogledalo ona savršeno odražava, a ipak se sama pritom ne mijenja. Tako i čovjekova svijest u drugom dijelu meditacije preko osjetila registrira različite impulse koji joj dolaze iz okoline, a također registrira i impulse koji dolaze iz nutrine (disanje, krvotok, rad probavnih organa, misli itd.), pa ipak njegova svijest ostaje potpuno čista i nepromjenjena – kao ogledalo. Dok pred ogledalom svijesti impulsi traju, dotle ih on odražava. Čim impulsi prestanu, svijest je opet potpuno čista, tj. čovjek neće, kao što se to obično čini, misliti o impulsima koji mu dolaze iz okoline (ali će ih registrirati). Dakle, u drugom dijelu se traži svjesnost, budnost, prisutnost duha, te odsutnost bilo kakve mislene ili emocionalne aktivnosti. Meditant/ica treba biti poput mačke ili zmije koja se sunča. Ona je potpuno opuštena. Čovjek bi rekao “spava” ili možda čak “mrtva je”. Pa ipak, pokuša li joj prići, ona će munjevito reagirati. Tako i meditant/ica treba biti u stanju da iz najdublje meditacije, istoga trena, ako se za to ukaže potreba, ili ako to samo poželi, skoči najvećom mogućom brzinom i trči 100 – 200 metara, a da to nimalo štetno ne djeluje na njega/nju. Ako bi to čovjek učinio iz sna, ili iz uobičajenog stanja pasivne opuštenosti, ili iz bilo koje od klasičnih vrsta meditacije moglo bi mu opasno pozliti, a mogao bi čak dobiti i izljev krvi u mozak. Ali ako se vježba “aktivnu” opuštenost (primjer mačke i zmije) tada neće doći ni do kakvog poremećaja. Po tome se ova tehnika razlikuje od svih dosad opisanih u knjigama o meditaciji širom svijeta. Ona ne samo da čovjeku otkriva njegovo unutarnje biće, nego ga maksimalno osposobljava za brzo i pravilno reagiranje u svakoj, pa i najneočekivanijoj životnoj situaciji. Naravno da je za to potrebno izvjesno vrijeme i trud, a također puno ovisi i o prirodnim predispozicijama s kojima je netko započeo rad na vlastitom usavršavanju i oplemenjivanju
Opširnije